|
Rođena sam kao prva od dve ćerke Svetlane i Miodraga (Miše) Stajića
28. oktobra 1967. godine u Svilajncu. Sticajem okolnosti, zbog
službovanja svojih roditelja, prosvetnih radnika, do svoje desete
godine živela sam na Kosovu, u Brnjaku i Zubinom Potoku. To je bio
period kada sam sa sestrom Slađom istraživala nešto divljiju
prirodu od ove u Donjoj Resavi, šetala šumama, proplancima i
pašnjacima, jela lešnike, drenjine, šumske jagode koje bih nanizala
na vlat trave, i pečurke zvane smrčak koje bih brala posle kiše i
nosila majci da mi ih ispži. Nikada više u životu nisam pojela nešto
ukusnije. Jedino što me je mučilo u svakodnevici bio je čest susret
sa zmijama otrovnicama, šarkom i poskokom, neotrovnom belouškom i
smukom koji ima svoj omiljeni način ophođenja sa čovekom. Uglavnom,
virile su iz lišća, muvale mi se oko bosih nogu, ometale u nameri da
pregazim potok i obožavale moju gumu za plivanje u obliku labuda dok
sam se brčkala u Ibru. Što se škole tiče, u to vreme obožavala sam
je, sa pet godina sedela sam u poslednjoj klupi samo da bih pratila
nastavu. Učiteljica mi je bila majka, a opšte-tehničko obrazovanje
predavao mi je otac. Zanimljivo je pomenuti da sam u IV razredu učila
albanski jezik.
U Sedlaru sam završila više razrede osnovne škole, u Svilajncu dve
godine Usmerenog obrazovanja, u čuvenoj "Kragujevačkoj gimnaziji"
baš u muzej-učionici, iz koje su 1941. izvedeni đaci na streljanje,
učila oblast kulture i javnog informisanja, smer novinar-saradnik.
Tada dolazi do mog prvog dodira sa prikupljanjem i oblikovanjem
informacija, kao i čitanjem istih (novinar i spiker u omladinskoj
emisiji "Desetka" na Radio Kragujevcu). Upisujem pravo i
stepenujem fakultet, te imam diplomu više škole, smer radno-upravni.
Posle osam godina iz Kragujevca se vraćam u Sedlare i od avgusta
1992. u narednih 13 meseci radim u prvoj i privatnoj radio stanici u
svilajnačkoj opštini radiju "Resavi" kao spiker-voditelj. 1996.godine selim se u Veliku Planu, da bih se ponovo vratila u
"bazu"
1998. bogatija za Nemanju Ivkovića (rođenog 26.jula 1997. godine). U
naredne tri godine sam isključivo majka, a onda me u aprilu 2000.
zovu u opštinski radio "S-94" na audiciju za spikera-voditelja. U
dva navrata po nekoliko meseci pisala sam za jagodinski nedeljnik
"Novi put", zahvaljujući čemu i praktično postajem novinar.
Opština pokreće krajem 2000. godine bilten "Resavski glasnik",
koji je izlazio do septembra 2004. na koji sam jako ponosna i za
koji sam vezana jer sam u njegovo stvaranje uložila mnogo volje,
energije i vremena.
Miodrag Rakić - Rakac, Predrag Stevanović - Dragoš, Boban Milošević i
Dejan Živojinović su mi u oktobru 2004. u mesnoj kancelariji izneli
ideju o internet-sajtu MZ Sedlare. Prihvatila sam da uradim svoj deo
posla s obzirom na to da sam Sedlarka i da sam novinar. Vremenom,
rad na našem sajtu pretvara se u izazov za mene i pravo
zadovoljstvo, tako da... evo me.
Pored nabrojanih razloga, imam još jedan, želim da moj sin, kao i
ostala deca iz Sedlara, kada im zatreba neki podatak o svom selu i
njegovoj prošlosti, samim tim i o sebi, imaju mogućnost da pronađu
ono što ih interesuje na ovom sajtu jer izvesne informacije ne mogu
naći ni na jednom drugom mestu (ukoliko neko ne napiše monografiju o
Sedlaru, a vrlo poznajem čoveka koji o tome ozbiljno razmišlja).
Prirodno je što nisam objektivna, što Sedlare u kome živim i
Sedlarce sa kojima živim smatram posebnim i harizmatičnim. Dakle,
bez onog, dobri ili loši ljudi, bez takvog generalizovanja. Nego
specifični i zaista vredni pažnje. Do poslednjeg. Kada smo već kod
toga, upućujem im dva apela ovom prilikom, da ulažu u svoje domove i
svoja imanja da bi nam selo bilo lepše, uređenije i naprednije i da
ne dozvole da jedno ovakvo selo za nekoliko decenija nestane,
izumre. Nego da se rađa što više dece, da natalitet konačno počne da
raste. |