VESELI RESAVCI
Monografija Gojka Zorića iz
2002. godine
Iz poglavlja Majstori svirke i pesme
Božidar Stojadinović
– Boža Jezerac
(1929 - 2000)
Legenda među
harmonikašima Gornje Resave. Odrastao u Jezeru, a zatim se preselio u
Despotovac. Od desete godine, kada su mu otac Aleksandar i majka Ljubica
kupili harmoniku, belu ,,stradelu’’, nije se odvajao od ovog
instrumenta. Prvi učitelj mu je bio Mita iz Medveđe, a sviranju po
notama naučio ga je Mija Krnjevac. Bio je veoma talentovan, pa je lako
naučio da svira starogradske pesme, šansone, zabavnu i narodnu muziku.
Veoma tražen lako je nalazio angažmane, pa je nastupao u brojnim tada
elitnim hotelima u Jugoslaviji. Njegova supruga Jovanka, koja ga je kao
pevačica pratila na brojnim putovanjima i gostovanjima, seća se da je
Boža, posle svirki na brojnim porodičnim slavljima u Resavi i šire, imao
nastupe u hotelu ,,Turist’’ u Donjem Milanovcu, zatim u kragujevačkom
,,Dubrovniku’’, pa u Apatinu, Zemunu, Sremskim Karlovcima, Staroj
Pazovi, Vrnjačkoj Banji, Budvi... U Novom Sadu, u objektima tamošnjeg
ugostiteljskog preduzeća ostao je pet godina, gde je svirao zajedno sa
legendarnim Janikom Balašem. U Nemačkoj, u Minhenu i Nirnbergu, pet
meseci je pratio na harmonici Esmu Redžepovu. Boža je ostao zapamćen u
Gornjoj Resavi i šire po njegovoj pesmi ,,Jutros rano prođoh kraj
Resave’’.
Rade Stefanović
- Sedlare - Svilajnac
Takoreći ceo život proveo je sa harmonikom. Jedan od harmonikaša Resave
sa najdužim radnim stažom. Potiče iz porodice harmonikaša. Njegov deda,
pa i otac Vladimir, svirali su na ovom instrumentu. Vladimir je bio
harmonikaš tri decenije. Rade je rođen 1933. godine u Sedlaru. Od sedme
godine života počeo je kao samouk. Koristio je, kaže, očevu harmoniku
,,frontalini’’. Od 14-te godine sa društvom je svirao na seoskim
sedeljkama, a kada je imao 16 godina samostalno je nastupao. Pre
trideset i pet godina prvi put je kupio ,,dalape’’, a potom je u svom
veku harmonikaša promenio još dve istog proizvođača. Sam, ili sa
orkestrima, svirao je u svim krajevima bivše Jugoslavije. Najviše u
Pomoravlju i Šumadiji, ali i do Beograda. Bio je u Parizu devet godina,
a u Nemačkoj i Holandiji po četiri meseca. Tamo je svirao u
jugoslovenskim klubovima, ili u ugostiteljskim objektima naših ljudi u
ovim zemljama. Za vreme služenja vojnog roka u Varaždinu svirao je u
orkestru garnizona, ali i na matineima u gradu i okolini. Ističe, da je
najradije svirao u bivšem hotelu ,,Evropa’’, i u kafani ,,Kod Slavka’’ u
Svilajncu, i to dvadesetak puta po nekoliko meseci. Rade, legenda
resavskih harmonikaša, bio je učitelj talentovanim mladićima koji su
preko njega zavoleli ovaj instrument. On svedoči o tragičnom kraju svog
oca Vladimira koji je poginuo sa harmonikom na grudima. Naime, prilikom
oslobođenja Sarajeva 1944. narod se veselio dok je on svirao. Dok je
veselje trajalo jednom oficiru u kolu otkačila se bomba iza pojasa i
pala ispred Vladimira. On je požurio da je baci što dalje. Nije bio
dovoljno brz, bomba je eksplodirala u njegovoj ruci i raznela ga. Pored
njega, tada je poginulo još četvoro, a 40 ih je bilo ranjeno.
Drakče Stamenović, Sedlare
Otac mu je kupio harmoniku ,,honer’’ kada je imao osamnaest godina. Da
ovlada tajnama ovog instrumenta pomogao mu je Ralić iz Lukovice dva
meseca. Nakon toga uspešno je svirao na seoskim svadbama i drugim
veseljima. Zarađenim novcem kupio je sebi profesionalnu harmoniku
,,dalape’’. Zbog odlaska na rad u Francusku prekinuo je svirku. U
Francuskoj je bio blizu dve decenije, a po povratku u zavičaj odlučio je
da se ne bavi ozbiljnije harmonikom. Danas u dokolici često se druži sa
ovim muzičkim instrumentom. Uglavnom svira za svoju dušu, a ponekad i za
svoje goste i prijatelje.
Miloš Krstivojević, Sedlare
Na nagovor oca Miodraga, danas u Nemačkoj, počeo je da svira na harmonici
kada mu je bilo petnaest godina. Otac mu je kupio ,,skalu’’, a zatim i
najnoviju ,,dalape’’. Prve časove uzimao je kod Miodraga Lazića- Džilje
u Grabovcu, a zatim je tokom 1973-74 godine u Požarevcu, zajedno sa
Mirkom Kodićem, uzimao časove kod Vitomira Životića- Vite. Nastavio je
kod Mije i Ace Krnjevca. Oni su mu predviđali blistavu karijeru.
Međutim, taman kada je planiarao da se potpuno posveti harmonici imao je
nesreću da, neoprezno rukujući jednom mašinom, ostane bez prsta. To je
bio kraj očekivane uspešne karijere jednog muzičara. Miloš se ni danas
ne odmara od harmonike. Doduše, muzicira za svoju dušu, za svoje
prijatelje, i ne odoli a da ponekad ne zasvira i u kafani.
Iz poglavlja Talenti
Saša Lazarević,
Svilajnac
Najpoznatiji mladi violinista Resave. Završio Muzičku akademiju u
Beogradu. Nastavio školovanje od 1999. godine na Nacionalnom
konzervatorijumu u Parizu. Uporedo sa postdiplomskim studijama u glavnom
gradu Francuske obezbedio angažman kao veliki talenat u konkurenciji
poznatih svetskih mladih muzičkih talenata. Kao član Nacionalnog
orkestra Pariza, kao jedini stranac, gostovao i nastupao u više zemalja
sveta.
Vera Milosavljević, Sedlare
Danas je Vera učenica Gimnazije u Svilajncu i istovremeno učenica
Muzičke škole u Kragujevcu u klasi profesora Milana Đurića, stručnjaka
koji joj predviđa uspešnu karijeru muzičara. Po preporuci svojih
nastavnika, koji su uočili njenu obdarenost za muziku, sa dvanaest
godina života počela je ozbiljnije da se bavi ovom umetnošću. Otac
Dobromir, koji joj je kupio harmoniku, daje joj punu podršku u želji da
ona postane vrhunski harmonikaš.
Marko Đorđević, Sedlare
Pored redovnog školovanja, dvanaestogodišnji mladi harmonikaš pohađa
Muzičku školu u Požarevcu. Po oceni njegovog profesora Miroslava
Jankeha, Marko je veliki talenat pred kojim je blistava budućnost. Marko
je imao devet ipo godina kada mu je otac Predrag kupio harmoniku
,,Gverini’’. Prve korake učinio je na ovom instrumentu zahvaljujući
pomoći Milana Đurića, iz Svilajnca. Ove godine postigao je veliki uspeh
na festivalu ,,Dani harmonike’’ u Smederevu, osvajanjem treće nagrade u
svojoj kategoriji. |
|
Na osnovu priča Stojadina-Duleta
Stevanovića i Živote Stevanovića-Žike Acinog od 23. decembra 2004.
Života
Stevanović:
Dom kulture je izgrađen 1949/50.
godine, dakle posle Drugog svetskog rata, kada su u Srbiji građeni
domovi kulture, u vreme vlasti Komunističke partije. Od njih je potekla
inicijativa, otpočeli su dobrovoljni radovi. Dovoženi su cigla i kamen,
majstori koji su radili bili su Sedlarci, neki su radili dobrovoljno,
neki su plaćani i tako je nikao Dom kulture u našem selu, koji postoji i
danas. Pripada Zemljoradničkoj zadruzi ,,Ratar", koja ga i danas
održava. Dom je građen oko dve godine. Prve godine je samo ozidan i
pokriven, druge je omalterisan i tako je počeo da funkcioniše sa salom,
prodavnicom i pratećim objektima- mesnom kancelarijom, poštom.
AKUD je postojalo još pre rata, delovalo je pri Sokolskoj četi. U Sedlaru
je osnovana ,,Sokolska četa", jedna mlada organizacija pre Drugog
svetskog rata, postojala je od 1932. godine do 1941. godine, do
okupacije. Radila je pri Osnovnoj školi u Sedlaru koja se tada zvala
,,Car Dušan Silni“. ,,Sokolsku četu" osnovali su Radiša Stanković,
Momčilo Simić, Draga Stevanović, Iva Radomirović, Mika Branković i
drugi. Pri ,,Sokolskoj četi" formirano je i Kulturno-umetničko društvo
,,Stevan Sinđelić“ koje je tada bilo vrlo aktivno i uspešno. Seljaci su
sami napravili binu i ,,kulice" pa su priredbe davane ne samo u našem
selu, već i u drugim selima, u Despotovcu, Svilajncu, itd. Bilo je vrlo
priznato u okolini. Na njihovom repertoaru bile su predstave ,,Simnjivo
lice“ i ,,Sinđelić“, recitacija ,,Sinđelić na Čegru “, ne sećam se da li
je bilo folklora, ali Sokoli su imali tačku na bini- atletsku tačku.
Zatim, obično se sviralo kolo, svirao je na nekoj staroj harmonici
Bogomir Milošević (Galićev deda ili paradeda). Folklorne igre su nastale
kasnije, u vreme Narodno-oslobodilačke borbe, i njih su uveli posle rata
oni koji su ratovali. Narodna nošnja je bila slična današnjoj, nastala u
oskudnija vremena, naši mladi je i danas upotrebljavaju- opanci,
seljačke čarape, pantalone ,,rajtozne" i jelek srmeni; žene su nosile
srmeni jelek i libade, verovatno iz turske nošnje preuzeto, od čoje
vezeno srmom. Libade se zvalo, od čoje veliki gornji deo, prvo reklo sa
rukavima, a onda se mali jelek srmen preko njega nosio, sa velikim
dugačkim rukavima. Žene su nosile fesove, one su se tako češljale i u to
vreme tako obučene izvodile narodne igre.
AKUD ,,Branko Radičević“ postoji u novije vreme, posle 1950. godine, kada
je zgrada stare Osnovne škole srušena i umesto nje napravljena nova koja
je dobila naziv ,,Branko Radičević“. I kulturno-umetničko društvo
nazvano je ,,Branko Radičević“ jer je funkcionisalo u okviru nje, u
njegov rad bili su uključeni učitelji i nastavnici.
-Najveće uspehe ovo društvo postizalo je u periodu od 1970. do 1980,
bilo je aktivno, tako da je na jednom takmičenju, naše selo dobilo
privilegiju da učestvuje u tada poznatoj TV emisiji ,,Znanje-imanje“.
Tada je bilo najaktivnije, u njegov rad su bili uključeni nastavnici
Čeda Živojinović i Miroslav Milosavljević, a bio je tu i Bora
Milosavljević. ,,Znanje-imanje“ je bilo 4. maja 1980. godine, kad je
umro Tito, baš toga dana bili smo u Beogradu. Imali smo izložbu u našoj
školi, veliku seosku izložbu na kojoj su bili izloženi stari predmeti:
plugovi, kola, neke znamenitosti. Priredili smo najbolju izložbu na
teritoriji opštine, bili najbolji i u folkloru. Kad je bilo
,,Znanje-imanje“ pobratimili smo se sa selom Stanari iz Bosne, sa kojima
smo zajedno nastupili u toj emisiji. Naši učitelji i nastavnici bili su
koreografi, organizatori, a i materijalno su pomogli, pored njih i Dule
Stevanović, Bora Milosavljević, Mile Marjanović, Živorad Marjanović, a
ja sam tada bio domaćin kulturno-umetničkog društva. Primera radi,
harmonikaš koga smo angažovali odustao je da svira kada je trebalo da
nastupimo na glavnoj priredbi u Svilajncu (na kojoj smo i osvojili prvo
mesto), a oni su mu kupili novu harmoniku preko Zemljoradničke zadruge
,,Ratar", Zadruga je dala garanciju da će biti plaćena, kupe harmoniku
koja je bila prilično skupa. Harmonikaš odustane, a harmoniku uzme, tako
da smo bili prinuđeni da angažujemo drugog harmonikaša. Cele noći uoči
te priredbe usklađivali smo folklor i ostale tačke sa drugim muzičarem.
Sedlare nije imalo svog harmonikaša, svoj orkestar, imali su jednu jako
dobru frulašku tačku, na frulama su svirali Bora Simić i Bora
Milosavljević, ta tačka bila je najbolja u opštini i okolini, bila je
tražena na festivalima poput ,,Homoljskih motiva“, u Šumadiji, u
Vrnjačkoj Banji, itd. Što se tiče najboljeg glumca u dramskoj sekciji,
mnogo je generacija bilo aktivno, bilo je mnogo dobrih, Dule Stevanović,
Mile Marjanović, Živorad Marjanović bio je izuzetan komičar, neki od
nastavnika, medicinska sestra Rava Milosavljević. Rava je okupila mnogo
žena i animirala ih da učestvuju u radu društva, jer je žena bilo manje-
nisu želele da dolaze i angažuju se. Ona ih je dovela i organizovala.
Kasnije je došla mlađa generacija, među njima i Dobromir Milosavljević.
U emisiji ,,Znanje-imanje“, Branko je bio kolovođa mlađeg folklornog
ansambla, dok sam ja bio starijeg. Starija postava brojala je dvanaest
igrača, ja sam bio kolovođa- Žika Stevanović, do mene je bila
Dušanka-Dula (Tomina) Stajić, pa Borka Milosavljević, pa Bosa
Milosavljević, pa Rada (Veljina) Milenković, pa Mica Bojković, pa Nada
(Pantina) Marjanović, a od muškaraca su igrali Laza Jovanović, Toma
Stajić, Bora Milosavljević, Ljubiša Bojković i Velja Milenković. Mlađa
postava je bila jako uspešna, vodio ju je Dobromir dok nije otišao na
odsluženje vojnog roka, zamenio ga je Branko. Od instrumentalista
pominjem Boru Simića koji je svirao frulu i Boru Milosavljevića koji je
svirao na okarini. Bilo je i dobrih pevača- Branko Simić, Dušan Simić,
Borivoje- Bora Vasić, a od žena- Rada Milenković, Borka, Mica (Zvonkova)
Mijatović. U periodu takmičenja u emisiji ,,Znanje-imanje", AKUD je
postizalo najveće uspehe. ,,Susreti sela“ bili su aktuelni do 1990.
godine, nakon toga smo još jednom počeli da radimo, poslednje takmičenje
na ,,Susretima sela“ imali smo 1995. godine. Onda dolazi do zastoja, i,
evo, sada su se mladi iznova angažovali.
Stojadin Dule Stevanović: Od 1990. do 1995. godine nije bilo
nikakve kulturno-umetničke aktivnosti već pauza od nekoliko godina.
-Pominju me kao baštovana i kao pesnika. Bavim se povrtarstvom, a pesnik
sam samo za sebe, još nigde pesme nisam objavio, možda zato što sam
inertan, nezainteresovan. Pisao sam i pišem poeziju, imam tridesetak
tekstova za novokomponovane pesme, ali ih nikome nisam davao. Uz pisanje
tekstova i komponujem, tako da te pesme imaju i tekst i melodiju. Pišem
o zemlji, o selu, to su moje teme. Pevao sam svoje pesme, katkad sviram
harmoniku i pevam svojim prijateljima. Javni nastup imao sam jagodinskoj
TV ,,Palma plus", govorio sam stihove svoje pesme ,,Ognjište“:
|
|
I komponujem, i
aranžiram, i pevam. Pevao sam na priredbama, vodio sam grupu pevača,
najbolju u okolini. Tri glasa nije imala nijedna grupa, čak ni
poznatije. Naša grupa pevača bila je nenadmašna, zatim nije bilo boljeg
folklora u okolini od našeg bezmalo 20 godina, koliko sam ja bio
aktivan. Zatim, imali smo scenske prikaze običaja i u tome smo, opet,
bili najbolji. Scene su bile lepe, čudnovate- ,,Berba grožđa" bila je
jedna od najupečatljivijih tačaka, na bini je bio autentičan vinograd sa
grožđem, muljačom, zaprežnim kolima, sa tom tačkom nastupili smo i u
emisiji ,,Znanje-imanje“. Zatim, imali smo tačku ,,Badnje veče“, takođe
prikaz običaja koji je bio vrlo originalan.
Imam želju da pomognem mladima u održavanju kulturno-umetničkog života
u selu, ali oni su drugačiji nego što smo mi bili. Vreme je drugačije.
Možda bi i slušali, ali ovo su neke druge generacije. Hoću da im
objasnim. Mi smo u svoje vreme sve radili- pevali, igrali, glumili,
postavljali binu, uveli mnogo novina. U početku se posle svake tačke
zatvarala zavesa, mi smo to promenili, otvori se zavesa i teče jedan deo
programa pa se zatvori zavesa određeno vreme. U međuvremenu, iznosili
smo nepotrebne rekvizite, pravili kuću na bini za sledeću tačku,
postavljali plotove, naviljke sena, kope šume. Kasnije su počela da nas
kopiraju i ostala kulturno-umetnička društva. Radili smo mnogo toga sa
ogromnom voljom i imali ljude koji su bili sposobni da rade i urade tako
nešto. Bila je to uigrana ekipa koja teško može da se ponovi. |